ehlus-sunne

Switch to desktop Register Login

PRAVILO - U IBADETIMA SE NIŠTA NE ČINI, OSIM ONO ŠTO JE ALLAH PROPISAO

Zahvala pripada samo Allahu, a salavat i spas neka su na Allahovog Poslanika.

Islama je došao da izvede ljude iz slijeđenja strasti i kako bi postali dobrovoljni Allahovi robovi, kao što su to neminovno. Allah, dželle šanuhu, je stvorio ljudska bića da mu čine ibadet, te da urede svoj život na Zemlji po Njegovim naredbama i zabranama. Kaže Uzvišeni: "Džinnove i ljude sam stvorio samo zato da Mene obožavaju." (Ez-Zarijat, 56)

 

Tajna ispravnog obožavanja Allaha ogleda se u izvršavanju Njegovih naredbi i ostavljanju onog što je zabranio. (Eš-Šatibi, El-Muvafekat). Sa ove tačke gledišta, islamski učenjaci su izvukli šerijatsko pravilo: "Osnova u 'ibadetima je da se ništa ne čini osim ono što je Allah propisao putem Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem".

 

A 'ibadetom (obredom, pobožnim djelom) se smatra sve što Allah voli i čime je zadovoljan, od javnih i tajnih djela (Medžmu'u fetava Ibn Tejmijje).

 

Ibadeti se dijele na:

 

1. isključive 'ibadete, kao izvršavanje vadžiba i menduba u namazu, postu ili hadžu. Ovu vrsta 'ibadeta vjernik obavlja htio ili ne, razumio smisao propisanosti toga ili ne,

 

2. ibadet koji nije isključiv, kao što su to naše svakodnevne radnje.

 

Pa, ako imamo namjeru tim djelom da se pomažemo na činjenju 'ibadeta, to će nam biti upisano kao dobro djelo. Uzvišeni u tom smislu kaže: "Jer njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovom putu, niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će ikakvu nevolju od neprijatelja pretrpjeti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti."(Et-Tevbe, 120)

A u hadisu se navodi: "Ti ne udjeliš sadaku sa namjerom Allahovog zadovoljstva a da nećeš biti za to nagrađen, čak za svaki zalogaj kojeg udijeliš svojoj ženi."(Buhari)

 

Značenje ovog pravila:

 

Pobožno djelo ('ibadet) kojim se želi obožavati Allah i pridobijanje Njegovog zadovoljstva mora biti od Njega propisano, te kao takvo odobreno Šerijatom. Onaj ko dođe sa nekim pobožnim djelom traži se od njega da dokaže da je to djelo pobožno  jasnim tekstom iz Kur'ana ili Suneta. Jer, nikome nije dozvoljeno da obožava Allaha sa onim što mu nije Allah propisao. (El-Kava'idus-Sadijje, Fetava Ibn Baz)

 

Pobožno djelo da bi bilo primljeno kod Allaha mora ispunjavati dva uvjeta:

 

prvi - da se iskreno namjerava tim djelom Allahovo zadovoljstvo,

drugi - da se to djelo sprovodi na način kako nam je propisano od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. I ovo pravilo se odnosi na ovaj drugi uvjet.

 

Kaže Ibn Tejmijje: "Ibadet, pokornost, ustrajnost na vjeri sve su to imena sa jednim ciljom, ali se zasnivaju na dva temelja: prvi, da se ne obožaje osim Allah, i drugo, da se obožaje sa onim što je On naredio i propisao, a ne sa novotarijama. Jer kaže Uzvišeni: 'Ko želi da od Gospodara svog bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga.' (El-Kehf, 110). A 'dobra djela' su dobročinstvo koje se ogleda u činjenju dobra, a dobro je samo ono što voli Allah i Njegov Poslanik, a ogleda se u izvršavanju Njegovih naredbi i preporuka. Time vidimo da su novotarije koje su uvedene u vjeru islam, nešto što ne vole Allah i Njegov Poslanik, niti mogu biti od dobrih djela. Identično činjenju zabranjenih stvari, od prostitucije i nepravde, ne mogu biti od dobrih dijela. A 'nesmatranje nekoga Allahu ravnim' znači da iskreno ispovijedamo vjeru radi Allaha. Omer, radijallahu 'anhu, bi dovio: 'Gospodaru moj učini sav moj posao dobrim, i učini ga iskrenim radi Tebe'." (Fetava Ibn Tejmijje)

 

Dokazi za ispravnost ovog pravila

 

Dokaz za ispravnost ovog pravila se uzima iz skupine dokaza koje nalazimo u Kur'anu, Sunnetu, konsenzusu, izrekama ashaba, tab'iina i islamskih učenjaka. A to su sljedeći dokazi:

 

1. Dokazi koji upućuju da određivanje propisa pripada jedino Allahu, a koji se uzimaju samo iz tekstova Kur'ana i Sunneta.

- Kaže Uzvišeni: "Zapovijed pripada jedino Allahu, a On je naredio da obožajete samo Njega" (Jusuf, 40)

- Kaže Uzvišeni: "Zapovijed pripada jedino Allahu, ja se na Njega uzdam" (Jusuf, 67)

- Kaže Uzvišeni: "Pita se samo Allah, On sudi po pravdi" (El-En'am, 57)

 

2. Dokazi koji upućuju na obaveznost slijeđenja Objave i rada na osnovu dokaza, čvrsto se pridržavajući Kur'ana i Sunneta:

- Kaže Uzvišeni: "Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika" (El-A'raf, 3)

- Kaže Uzvišeni: "Reci: 'Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!' A ako oni glave okrenu - pa Allah, zaista, ne voli nevjernike." (Alu 'Imran, 32)

- Slučaj trojice pobožnjaka koji su se raspitivali o Poslanikovom 'ibadetu. Pa kada su obaviješteni rekli su: ''Gdje smo mi od 'ibadeta Allahovog Poslanika, a njemu je već sve oprošteno''. Reče jedan od njih: ''Ja ću po čitavu noć klanjati'', a reče drugi: ''Ja ću postiti svaki dan'', a reče treći: ''Ja se neću nikako ženiti''. Pa kada je obaviješten Poslanik o tome, pozvao ih je, te im rekao: "Ja se više bojim Allaha od vas i želim da budem lijepo primljen kod Gospodara svog, a pored toga postim i iftarim se, klanjam i spavam, i oženjen sam. Pa ko želi nešto drugo mimo mog suneta pa taj nije od mene". (Buhari)

- Navodi se da je Ebu Bekru spomenuto kako neka žena ne želi komunicirati sa svojim narodom. Pa je pitao: "Šta je to sa njom?" Rekoše: "Tako je i Hadždž obavila." Reče on: "Recite joj neka razgovara sa svojim narodom, jer to što radi je od djela džahilijeta''. (Buhari)

S tim u vezi, Ibn Tejmijje pojašnjava njegove, radijallahu anhu, riječi "...jer to što radi je od djela džahilijeta" pa konstatuje: "Da je to bilo karakteristično za stanovnike prije islama, a nije propisano islamom. I u ovo ulazi sve što se uzme kao pobožno djelo a nije ga islam propisao." (Iktidaus-siratil-mustekim)

 

3. Dokazi koji upućuju na zabranjenost propisivanja pobožnih djela iz neznanja:

- Kaže Uzvišeni: "I ne govorite neistine jezicima svojim: 'Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno' da biste tako o Allahu neistine iznosili." (En-Nahl, 116)

- Kaže Uzvišeni: "Reci: 'Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom? Recite: 'Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?'" (Junus, 59)

Kaže Ibnu Kudame: "Poznato je konsenzusom islamskog umeta, još od davnina, da nije dozvoljeno islamskom učenjaku donositi propise povodeći se za svojim strastima i interesima, bez gledanja na dokaze.'' (Revdatun-nazir)

A Ibnul-Kajjim je izdvojio čitavo jedno poglavlje u djelu I'alamul-muvekk'iin o zabranjenosti davanja fetvi bez znanja, te za to navodi konsenzus svih muslimana.

 

4. Dokazi koji upućuju na pokuđenost uvođenja novotarija / bid'ata u vjeru:

- Kaže Uzvišeni: "I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili." (El-En'am, 153)

- Prenosi El-'Irbad b. Sarijje da je Poslanik, sallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Oporučujem vam klonjenje grijeha i pokornost vašim predpostavljenim, makar bio i abesinski rob. Ko bude živio od vas poslije mene vidjet će velika razilaženja, pa se obavezno držite mog sunneta i sunneta upućenih halifa nakon mene. Pridržavajte se toga čvrsto, kutnjacima se za to držite. A klonite se uvedenih stvari, jer doista je svaka uvedena stvar novotarija, a svaka novotarija vodi u zabludu." (Ebu Davud i Tirmizi koji tvrdi da je hasen-sahih, a Albani kaže da je sahih).

 

5. Grupa istaknutih učenjaka je ukazivala na ovo pravilo: imam Ahmed b. Hanbel, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim, Eš-Šatibi, El-Karafi, Abdurrahman es-Sa'di, Ibn Baz, Usejmin, da je Allah sa njima zadovoljan. 

Kaže Ibn Tejmijje: "Ljudska djela od riječi i ponašanja su: ili pobožna djela s kojima se pridržavaju vjere, ili moralna djela s kojima se ophodimo međusobno. A osnovna načela vjere nam ukazuju da pobožna djela koja je Allah propisao ili dozvolio nisu mjerodavna osim ako su propisana Njegovim Šerijatom. Dok su moralna djela većinom od običaja nekog naroda, pa je osnova da nisu zabranjena, osim ona koja je zabranio Allah putem Svog Poslanika. A to je tako jer su naredbe i zabrane Allahovo prosuđivanje. I pobožno djelo da bi bilo mjerodavno mora biti propisano od Njega. Pa kako se može odrediti da je to pobožno djelo ako nije propisano? A i moralno djelo, ako nije zabranjano, kako se može zabraniti? Zato imam Ahmed i neki učenjaci hadisa smatraju temeljnim pravilom kod 'ibadeta da se ne čine osim što nam je Allah propisao preko Svog Poslanika. Jer u suprotnom ulazimo u Allahovu zabranu 'Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?' (Eš-Šura, 21)" (Fetava Ibn Tejmijje)

Kaže Ibnul-Kajim: ''Trebamo znati da je haram samo ono što je Allah zabranio. I da je grijeh samo ono djelo koje su Allah i Njegov Poslanik odredili da je počinilac tog djela griješan. I obavezno je samo ono što je Allah naredio. A vjerom se smatra samo ono što je Allah propisao. Zato je osnova kod pobožnih djela da se ništa ne čini osim sa dokazom da su propisana. Dok je osnova kod trgovina i ugovora da su dozvoljeni osim što je dokazom zabranjeno. A razlika između ove dvije stvari je u tome: što se Allah ne obožaje osim s onim obredima koje je propisao preko Svog Poslanika i sa time je samo zadovoljan. Dok su trgovina i ugovori Njegovo pomilovanje sve dok ne zabrani.'' (E'alamul-muvek'iin)

Kaže Abdurrahman es-Sa'di navodeći šerijatska pravila: "Osnova u obredima je da se ne rade, i ne smije se propisati osim što su Allah i Njegov Poslanik propisali." (El-Kavaidu vel-usulul-džami'a)

 

Primjena ovog pravila u šerijatskim propisima:

 

- Kaže Ibn 'Usejmin u odgovoru na pitanje da li je dozvoljeno učiti sure El-Fatiha mrtvima: ''Ja ne znam za to dokaz iz Sunneta. Prema tome nije dozvoljeno to raditi. Jer je osnova u obredima (pobožnim djelima) zabrana i da se ne čine osim sa dokazom da je propisano i da je od Allahove vjere. A dokaz nam je za to kur'anski ajet u kojem Allah negira one koji propisuju u Njegovoj vjeri bez Njegove dozvole: 'Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?' (Eš-Šura, 21) Poznato je od Poslanika, sallahu 'alejhi ve sellem, da je rekao: 'Ko uradi djelo sa kojim nisam došao pa to se ne prima' (Buhari). A djelo koje nije primljeno znaći da je bezvrijedni trud i bliže igri. A Allah je od toga sačuvan, da se time Njemu približavamo.'' (Fetava islamije)

- Kaže Stalna komisija za fetve u odgovoru na pitanje da li je dozvoljeno čovjeku koji je zdravstveno u mogučnosti da obavi hadždž da traži nekog drugog da taj vadžib za njega obavi: "Nije mu to dozvoljeno. Navodi Ibn Kudame u Mugniju da je to zabranjeno konsenzusom muslimana. Zatim, hadždž je 'ibadet, a osnova u 'ibadetima je da se ne rade. Ne postoji u šerijatu - koliko znamo - neki dokaz da je to dozvolio. A trebamo znati hadis 'Ko uradi djelo sa kojim nisam došao pa to se ne prima.'" (Fetava el-ledžne ad-daime).

 

 

mr. Nihad Ljakić