ehlus-sunne

Switch to desktop Register Login

IZRAŽAVANJE SAUČEŠĆA KJAFIRIMA

Učenjaci imaju različite stavove po pitanju izražavanja saučešća kjafiru.

 

Prvo mišljenje: opća zabrana, a dokazuju to hadisom: "Nemojte Židovima i kršćanima prvi nazivati selam"[1]. Kažu da izražavanje saučešća kjafiru ulazi pod hadis jer ima isto značenje. Ovo je mišljenje imama Malika[2] i rivajet kod hanabila[3].

 

 

Drugo mišljenje: dozvola izražavanje saučešća kjafiru pod sljedećim šartovima:

 

- da taj kjafir nije u ratu sa muslimanima,

 

- da prilikom izražavanja saučešća ne dovi za umrlog kjafira da mu Allah oprosti, da mu se smiluje ili da ga uvede u Džennet, zbog zabrane koja je došla u 113 ajetu u suri Et-Tevba.

 

Na ovom drugom mišljenju je većina učenjaka: Ebu Hanife u jednom rivajetu od njega[4], šafijski mezheb[5] i rivajet kod hanabila[6], šejh Albani od savremenih učenjaka i mnogi drugi[7].

 

Oni dokazuju svoje mišljenje sljedećim:

 

1 - Hadis od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjetio dječaka na samrti koji ga je služio a bio je Židov...[8], pa kao što je dozvoljeno obići ih kada su bolesni dozvoljeno je i izraziti im saučešće kada im umre bližnji ili prijatelj.

 

2 - Hadis od Enesa, radijallahu anhu, da je Židov pozvao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na jelo: hljeb od ječma i loj, pa mu se odazvao[9].

 

Šejh Alabani dodaje još jedan šart: da taj kjafir ne ispoljava neprijateljstvo prema muslimanima. Dok drugi dodaju da musliman tim činom treba da nijeti činjenje dawe i pridobijanje njegovog srca za Islam.

 

Treće mišljenje: ako u izražavanju saučešća kjafiru ima koristi za Islam i muslimane dozvoljeno je, a ako ne nije.

 

Došlo je u fetvi Komisije za fetve iz Saudije: "Dozvoljeno je izraziti saučešće (kjafiru) ako se namjerava time da ga pridobijemo za Islam, jer je to od osnovnih ciljeva Šerijata. Takođe, ako time otklanja njihovo zlo od sebe ili od muslimana, jer radi opće koristi Islama zanemaruje se pojedinačna šteta"[10].

 

Kaže šejh Muhammed ibn 'Usejmin: "Radžih (odabrano mišljenje) je da ako se iz izražavanja saučešća kjafirima razumije njihovo veličanje i davanje počasti onda je haram, a ako ne onda se gleda korist od toga"[11].

 

Nakon gore izloženog, odabrano mišljenje je dozvola izražavanja saučešća kjafiru uz sljedeće šartove:

 

1 - da kjafir nije u ratu sa muslimanima,

 

2 - da prilikom izražavanja saučešća ne dovi za umrlog kjafira da mu Allah oprosti, da mu se smiluje ili da ga uvede u Džennet,

 

3 - da taj kjafir ne ispoljava neprijateljstvo prema muslimanima,

 

4 - da tim činom treba da nijeti činjenje dawe i pridobijanje njegovog srca za Islam.

 

Saučešće se izražava prilikom susreta, na poslu i slično, ili ako nema prilike za susret nazove se telefonom. A što se tiče kućne posjete radi saučešća, posjetiti muslimana radi izražavanja saučešća kada mu neko umre je mekruh kod većine učenjaka, a neki to zabranjuju i smatraju novotarijom, pa je preče da se kjafir ne zijareti zbog toga. Nemaju neke posebne riječi kojima se izražava saučešće kjafirima, nego treba reći ono što priliči samoj situaciji. Na primjer da se kaže: primi moje saučešće. Takođe, podstaknuti ga na strpljenje i podsjetiti na činjenicu da smrt neće nikoga zaobići na dunjaluku. Kaže Nevevi da mu kaže: "Da ti Allah nodoknadi gubitak..."[12]. Kaže Albani da je dozvoljeno reći: da ti Allah oduži život, dokazujući to sa postupkom ashaba 'Ukbe ibn 'Amira, radijallahu anhu, koji je takve riječi uputio nekom kršćanu[13]. A Allah zna najbolje.

 

Ve billahi tevfik.

 

(preuzeto iz knjige „U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“ str. 205-207 )

 

 

dr. Zijad Ljakić

 


[1]  Muslim (1707).

[2]  Hašijetud-dusuki (1/419).

[3]  El-Mugni (3/486).

[4]  Hašijetu Ibn 'Abidin (3/140).

[5]  El-Medžmu' (5/275).

[6]  El-Mugni (3/486).

[7]  El-Mevsu'atul-fikhijjetul (12/289).

[8]  Buharija (1356).

[9]  Buharija (2069).

[10]  Fetavel-ledžnetud-daime (9/132).

[11]  Fetava fi ahkamil-dženaiz, str. 353).

[12]  Revdatu-talibin (2/145).

[13]  Sahihul-edebil-mufred str. 430, broj 1112