ehlus-sunne

Switch to desktop Register Login

ŠERIJATSKI STATUS GLUME

Prije navođenja mišljenja učenjaka po ovom pitanju neophodno je da se odredi tačka oko koje se učenjaci razilaze. Termin gluma se u savremeno doba može upotrijebiti u dva značenja:

 

Prvo značenje: gluma koja je, uglavnom, danas prisutna u stvarnosti umjetničkog svijeta, koja nije ograničena šerijatskim pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u

sebi skoro sve vrste harama. Oko ove vrste glume nema razilaženja među islamskim učenjacima da je zabranjena, jer je oprečna šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta i ciljevima Šerijata, i ne samo to, nego se suprostavlja šerijatima prijašnjih poslanika, zdravoj pameti i normalnoj ljudskoj prirodi.

 

Ova vrsta glume je zabranjena zbog toga što u sebi sadrži sljedeće:

 

- Iskrivljene ideje koje su oprečne Kitabu, Sunnetu i idžmau Ummeta.

 

- Prisustvo otkrivene žene i onog što proizilazi iz toga od nemoralnih riječi i djela, a Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: "Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje" (En-Nahl 90).

 

 Korištenje muzičkih instrumenata.

 

- Poučavanje lošim, niskim i nemoralnim običajima koji se suprostavljaju vjeri, lijepom ahlaku i zdravoj prirodnosti čovjeka, poput: sposobnost krađe, otimačine, ubistva, neposlušnosti roditeljima, jedenju i pijenju harama, zabranjenom miješanju žena i muškaraca, prostim i bestidnim riječima, i mnogim drugim običajima. A Uzvišeni Allah kaže u prevodu značenja: "Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava" (El-Maide 2), i kaže: "I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen" (El-E'araf 56).

 

Komentar: Tvrdnja da su islamski savremeni učenjaci složni na zabrani ove vrste glume, koja postoji u stvarnosti i koja sadrži u sebi mnogobrojne harame, je upitna. Jer možemo naći nemali broj učenjaka koji dozvoljavaju bavljenje glumom sa učestvovanjem u glumačkom svijetu onakav kakav postoji.

 

Drugo značenje: gluma u općem smislu, tj. gluma sama po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. Ovo je ta tačka, odnosno pitanje oko kojeg islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i ono je cilj ove studije.

 

 

Stavovi učenjaka o propisu glume

 

Savremeni islamski učenjaci oko šerijatskog statusa glume kao glume, ne gledajući u harame koji često budu spojeni sa njom, imaju tri mišljenja koja se opet na kraju svode na dva: dozvolu i zabranu.

 

Prvo mišljenje – Da je gluma dozvoljena pod šartom da bude čista od harama.

 

Na ovom stavu je većina učenjaka i daija ovog vremena, od kojih su između ostalih Muhammed Rešid Rida[1], Abdullah ibn Humejd, Ibn Usejmin[2], i mnogi drugi.

 

Drugo mišljenje – Opća zabrana glume. Zastupaju ga neki savremeni učenjaci od kojih su: Bin Baz, Albani[3], Ahmed ibn Siddik El-Gafari autor knjige "Ikametud-delili al hurmetit-temsili"[4], Abdullah ibn Muhammed Ibn Siddik[5], Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd[6] i drugi.

 

Treće mišljenje – Da je gluma dozvoljena u njenom jezičkom značenju, tj. opće imitiranje i oponašanje pod uslovom da se ostvari sljedećih pet šartova:

 

1. Da bude dozvoljena shodno potrebi a ne uopćeno.

2. Da je ne prate nikakvi harami.

3. Da se ne glume ona stvorenja za koje nam je došlo u Šerijatu da ih je zabranjeno glumiti.

4. Da gluma ne sadrži u sebi poziv u neki haram.

5. Da ne vodi u haram ili mekruh.

 

Ovaj stav je izabrao autor magistarskog rada "Hukmu mumaresetil-fenni"[7].

 

Da se primijetiti da nema velike razlike između prvog i trećeg mišljenja.

 

 

Argumenti prvog mišljenja

 

Oni dokazuju svoj stav dokazima iz Kur'ana, Sunneta, kijasa i razuma.

 

Prvi dokaz: osnova je da su običaji halal i međuljudski odnosi halal sve dok ne dođe dokaz da je nešto od njih haram, prema tome na onome ko zabranjuje glumu je da dođe sa jasnim dokazom da je ona haram, a sa druge strane u samoj glumi nema nekog munkera niti šerijatski sporne stvari, a Islam nije govorio ni o potvrdi ni o zabrani glume iako je ona postojala kod nemuslimana[8].

 

Komentar: postoje argumenti koji ukazuju na njenu zabranu čije će pojašnjenje doći prilikom izlaganja argumenata drugog mišljenja.

 

Drugi dokaz: kijas (analogija) na djela i postupke meleka u kojima se nalazi jasna i nedvosmislena gluma i predstavljanje u liku određenih ličnosti, a meleci su to radili po naredbi njihovog Gospodara, a to u sebi sadrži potvrdu onog što su radili od glume[9].

 

Od primjera onog što su radili je sljedeće:

 

1 – Pojavljivanje Džibrila, alejhi selam, u liku beduina u poznatom hadisu o Džibrilu kada je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o Islamu, imanu i ihsanu. I na kraju hadisa kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Ovo je Džibril došao je da vas poduči pitanjima vaše vjere"[10].

 

Hadis sadrži potpun primjer glume:

 

- U tekstu hadisa "Dok smo mi sjedili" je dokaz postojanja grupe ljudi koji slušaju i gledaju,

 

-  A tekst hadisa "Došao nam je čovjek u jako bijeloj odjeći" ukazuje promjenu u izgledu, a čovjek nije bio od ljudi nego je bio melek,

 

- Vođenje razgovora od strane onog koji pita (Džibril, alejhi selam) a zna odgovor kako bi to čuli oni koji slušaju a ne da se on poduči[11].

 

2 – Dolazak meleka Merjemi u liku čovjeka, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca" (Merjem 17). Kako se može drugačije protumačiti to da joj se melek pokazao u liku muškarca nego da je to vid glume.

 

3 – Dolazak meleka u izgledu ljudi Ibrahimu, alejhi selam[12]. 

 

4 – Dolazak meleka Davudu, alejhi selam, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. "Ne boj se" - rekli su - "mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: "Daj ti nju meni" - i u prepirci me pobijedi". "Učinio ti je, doista, krivo! - reče Davud - "time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo." I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se" (Sad 21-25). Ovo što se desilo od strane meleka prikazivanje davanja pouke Davudu, alejhis-selam, od Allaha, džele še'nuhu. Kaže Zamahšeri u svom tefsiru: "Njihovo (meleka) traženje presude i njihov govor samo po sebi je bila gluma, jer je gluma snažnije utiče u prekoravanju"[13].

 

Komentar: Kijas svijeta gajba (tj. pojava meleka) na pojavni svijet je batil, jer se jedan sa drugim svijetom ne mogu porediti, takođe kijasiti (porediti) prikazivanje i imitiranje koje lažno i zamišljeno koje se zove gluma sa stvarnim i istinitim prikazivanjem meleka je neispravno, dok je sa druge strane ovo prikazivanje meleka u liku ljudi stvarnost i istina jer je Allah, džele še'nuhu, dao sposobnost melecima da se mogu tako predstavljati[14].

 

Na ovo se može odgovoriti iz tri ugla:

 

1. Meleci su stvoreni u obliku u kojem ih je Allah, džele še'nuhu, stvorio, pa kada se prikažu u ulozi ljudskih bića to se smatra glumom ljudskih likova u njihovom prirodnom liku a ne u prirodi meleka.

 

2. To što meleci imaju sposobnost da se prikažu u nekom drugom liku ne znači da je to njihovo djelo stvarnost a ne odigravanje uloge nekih drugih stvorenja[15].

 

3. Za pojavu meleka u stvarnom vidljivom svijetu u liku ljudskog bića ne može se reći da je to stvar gajba jer je gajb ono što se ne vidi.

 

Treći dokaz: kijas (analogija) na djela nekih poslanika, alejhimusselam, o čemu nas je obavijestio plemeniti Kur'an, a u čemu je sadržan vid glume. Od tih primjera je sljedeće:

 

1 – Ono što se desilo između Ibrahima, alejhisselam, i njegovog naroda kada im je na klasičan primjer, koji je vid glume, u vidu rasprave pojasnio da nebeska tijela poput Sunca, Mjeseca i ostalih ne mogu biti božanstvo. Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: "Ovo je Gospodar moj!" A pošto zađe, reče: "Ne volim one koji zalaze!" A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: "Ovo je Gospodar moj!" A pošto zađe, on reče: "Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali." A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: "Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!" - A pošto zađe, on reče: "Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate!" (El-En'am 76-79).

 

2 – Ono što se desilo između Jusufa, alejhisselam, i njegove braće. Kaže Uzvišeni u prevodu značenja"I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!" Oni im pristupiše i upitaše: "Šta tražite?" "Tražimo vladarevu čašu" - odgovoriše. - "Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!" …" (Jusuf 70-72). Očit primjer glumačke predstave u ovoj priči je to što je Jusuf, alejhisselam, stavio čašu u tovar njegovog brata, jer uistinu njegova braća nisu bili kradljivci pa čak i onaj kod koga je nađena čaša[16].

 

Četvrti dokaz: kijas (analogija) na djela nekih ashaba u kojima su koristili glumu. A neki od tih primjera su sljedeći:

 

1. Priča koju prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, o nekom izgladnjelom čovjeku za kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao ko će da ga ugosti tu noć, pa se javio jedan od Ensarija. Pa je sa njim otišao svojoj kući i pitao ženu imaju li šta za jelo, a ona mu je odgovorila da ima samo ono što je pripremila za djecu. Pa joj je on rekao da uspava djecu bez hrane, pogasi svjetiljke, pripremi sofru i da da to hrane što imaju gostu a njih dvoje da se samo prave da jedu. Kad je osvanulo rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Zaista je Allah zadivljen onime što ste uradili sa svojim gostom"[17]. Njihovo pretvaranje pred gostom da i ono jedu hranu, što nije bilo istina, ubraja se u glumu, a Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su potvrdili njihov postupak.

 

2. Primjer uzimanja abdesta Osmana, radijallahu anhu, s ciljem poučavanja ljudi. Došlo je u hadisu "da je Osman uzeo abdest na mjestu Mekaid  i rekao: 'Hoćete li da vam pokažem abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?' Zatim je abdestio perući dijelove tijela tri puta"[18].

 

Peti dokaz: Gluma je poput navođenja primjera, a ono je dozvoljeno i plemeniti Kur'an je ispunjen navođenjem primjera. Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili"(El-Hašr 21).

 

Komentar: Navođenje primjera se radi riječima a gluma se izvodi i riječima i djelom pa tako nije ispravno kijasiti (porediti) jedno s drugim[19].

 

Šesti dokaz: Gluma je poput poređenja a poređenje je dozvoljeno te je i gluma dozvoljena.

 

Komentar: Poređenje biva samo riječima dok gluma biva i riječima i djelom[20].

 

Sedmi dokaz: Od glume ima koristi jer se ona uzdiže na stepen naučnog i kulturnog usmjeravanja, njome se odgajaju duše i uljepšava ahlak[21].

 

Komentar: Prvo - ovo je tvrdnja kafira a muslimani ih samo u tome slijede, drugo - složni su muslimani koji slijede uputu da se neće popraviti stanje zadnjih u ovom Ummetu osim sa onim sa čime se popravilo stanje prvih od ovog Ummeta, pa kao što njihovo popravljanje stanja nije bilo sa glumom pa to neće biti ni kod zadnjih od ovog Ummeta[22].

 

Osmi dokaz: Gluma je od pitanja za koja u Šerijatu nije došla ni potvrda ni negiranje poput zatvora, policije, čuvara i njima sličnih dunjalučkih koristi[23].

 

Komentar: Nije tačno da Šerijat nije došao sa nečim što negira glumu, došli su šerijatski tekstovi koji zabranjuju laganje i oponašanje kjafira. Sa druge strane, nije ispravno porediti glumu sa gore spomenutim stvarima jer nisu iste vrste.

 

 

Argumenti drugog mišljenja

 

Oni koji smatraju da je gluma zabranjena kažu da je ona haram sama po sebi s jedne strane, a sa druge da je haram zbog tematike koju obrađuje i zabranjenih stvari koje sadrži u sebi.

 

Prvo – argumenti zabrane glume same po sebi:

 

Prvi dokaz: Gluma je zasnovana na laganju i to u svemu što se radi od glume, a sve vrste laganja su zabranjene izuzev onih koje je Šerijat dozvolio, a gluma nije od njih.

 

Komentar iz dva ugla: 

 

1 – Laganje je obavještavanje o nečemu različito onome kako je u stvarnosti, a gluma je priča a ne obavještavanje, a priča je dozvoljena[24].

 

Odgovor: Za ono što radi glumac sasvim je ispravno reći da je to obavještavanje mimo onog kako je u stvarnosti.

 

2 – Gluma izlazi iz svojstva laganja time što gledaoci znaju da on glumi.

 

Odgovor: Znanje gledaoca je stvar koja je izvan samog djela glumca te ne mijenja njegovu suštinu i njegov propis.

 

Drugi dokaz: Gluma je oponašanje kjafira, jer gluma nije bila poznata kod muslimana nego je došla od njih, a vjera je izgrađena na oprečnosti kjafirima i neoponašanju istih[25]. 

 

Komentar: Sve što je od kjafira i što je počelo od njih pa ga preuzmu muslimani ne ubraja se u oponašanje istih, jer je šart da bi se nešto smatralo zabranjenim oponašanjem kjafira da to bude samo svojstveno njima, a gluma nije ono što je karakteristično samo za kjafire[26].

 

Treći dokaz: Gluma ulazi u strašnu prijetnju za onog ko nasmijava ljude a laže koja je došla u hadisu: "Teško onome ko priča a laže da bi time nasmijao ljude, teško njemu, teško njemu"[27].

 

Komentar: U hadisu se pod laganjem za koje je došla ova strašna prijetnja misli na lažan govor za koji ljudi koji slušaju misle da je istina, a u glumi gledaoci znaju da on glumi i da to nije stvarnost pa tako se ovaj hadis ne može odnositi na glumu[28].

 

Drugo – argumenti zabrane glume zbog tematike koju obrađuje

 

Prvi dokaz: Gluma se može podijeliti u dvije vrste vjersku i svjetovnu. Ako je vjerska onda je to novotarija u vjeri a nama je zabranjeno unositi novotarije u vjeru, a ako je svjetovna onda je u njoj oponašanje onog koga nam je zabranio Allah da oponašamo.

 

Komentar: Gluma se ne ubraja u ibadete pa tako ne može biti novotarija u vjeri, a sa druge strane postoje šerijatski tekstovi koji svjedoče da je gluma u osnovi dozvoljena. A što se tiče oponašanja kjafira u glumi o tome je već bilo govora.

 

Drugi dokaz: Gluma ne izlazi iz dvoga: prvo - da se glumi događaj koji je izmišljena legenda ili ono što se nije desilo, drugo - da se glumi ono što se desilo u stvarnosti, a za oboje je došla u Šerijatu zabrana. Prvo, tj. izmišljene legende ili ono što se nije desilo,  je čista laž. A drugo, tj. glumiti istinite događaje, u sebi sadrži mnoštvo spornih stvari poput: ogovaranja, omalovažavanja i ismijavanja sa muslimanima, uznemiravanja muslimana i istraživanja njihovih mahana, takođe zabranjeno imitiranje kao što je došlo u hadisu Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ne bih volio da sam imitirao nekog insana da dobijem to i to"[29].

 

Kometar: Što se tiče laganja već je bilo govora o tome. A zabranjeno imitiranje se odnosi na ono koje u sebi sadrži omalovažavanje i podcjenjivanje. A što se tiče drugih spornih stvari koje su spomenute one su izvan tačke oko koje se raspravljava u ovoj mes'eli, jer je ovde riječ o propisu glume u osnovi.

 

Treće – argumenti zabrane glume zbog harama koje u sebi sadrži

 

Ove argumente možemo rezimirati u sljedećem[30]:

 

- Upražnjavanje glume je vrsta laganja i poučavanje ljudi laganju i čak je i gore od toga jer je se izvodi namjerno.

 

- Gluma sadrži trošenje imetka u ono od čega nema koristi i gubljenje vremena u onom čemu nema kraja.

 

- Gluma čini gledaoce saučesnike u mnogobrojnim grijesima poput prešućivanja laganja, ogovaranja kao i gledanje u žene i tako dalje.

 

- Od sastavnog dijela glume je i prisustovanje žena, te miješanje glumaca i glumica.

 

- Takođe od sastavnog dijela glume je mijenjanje Allahovih stvorenja koje je zabranjeno kur'anskim ajetima, poput stavljanja perike, skidanje obrva i slično.

 

Komentar: svi navedeni primjeri su sastavni dio glume koja nije ograničena šerijatskim ograničenjima i pravilima te prema tome ulaze u onu glumu oko koje su složni da je zabranjena. Samim time izlazi iz pitanja oko kojeg se učenjaci razilaze.

 

- Glumljenje loših uloga i činjenje munkera pri samoj glumi, od primjera toga su: glumljenje uloge kjafira riječima i djelom, glumljenje magarca ili psa, zaklinjanje lažnim zakletvama, glumljenje uloge lažljivca, pijanca i slično.

 

- Glumljenje rodbinske veze sa drugom osobom sa kojom nema nikakve rodbinske veze, poput očinstva, takođe glumljenje bračnog odnosa sa ženom sa kojom nije u braku.

 

Komentar: Glumac kada igra neku ulogu on time ne izražava stvarno stanje svog vlastitog života, nego imitira stanje nekog drugog i postupke i riječi druge osobe, a ovakva vrsta dijela su povezana sa nijetom i ciljem[31].

 

 

Argumenti trećeg mišljenja

 

Argumenti trećeg mišljenja ne izlaze van onoga što je spomenuto pri argumentiranju prvog i drugog mišljenja, s tim da je zagovarač ovog mišljenja pokušao da napravi spoj između prvog i drugog mišljenja. On dijeli glumu na tri vrste[32]:

 

Prva vrsta: Gluma koja nije ograničena šerijatskim pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u sebi skoro sve vrste harama. Oko ove vrste nema razilaženja da je zabranjena.

 

Druga vrsta: Gluma u općem smislu, tj. gluma sama po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. On smatra da su argumenti onih koji je zabranjuju jači jer je gluma, po njemu, oprečna temeljima Šerijata, njegovim pravilima i šerijatskim tekstovima.

 

Treća vrsta: Gluma u njenom jezičkom značenju, tj. opće imitiranje. On ovu vrstu glume dozvoljava ako za njom ima potrebe i navodi šartove koje smo već spomenuli za dozvolu ove vrste glume. Ovu vrstu glume i njenu dozvolu on argumentira dokazima koji su spomenuti kod prvog mišljenja.

 

 

Radžih (odabrano) mišljenje

 

Tokom analize suštine glume i njenog izlaganja na tekstove Šerijata i pravila vjere uz proučavanje stavova učenjaka, njihovih argumenata, komentarisanja i odgovaranja na iste, može se konstatovati da je prvo mišljenje učenjaka koje dozvoljava glumu pod šartom da bude čista od harama, da je ovo mišljenje najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje. Dokazi sa kojima je potkrijepljeno ovo mišljenje su veoma jaki a njihovo komentarisanje od strane protivnika ne umanjuje im snagu. Naročito ono što presuđuje po ovom pitanju su primjeri meleka, nekih poslanika i ashaba čiji postupci se ne mogu drugačije protumačiti nego kao vid glume.

 

Takođe, dozvoljeno je ženi da glumi ali među ženama za razliku od njene pojave pred muškarcima. 

 

A što se tiče šarta da gluma bude čista od harama, na ovom mjestu je neophodno da se ovaj šart precizira. On znači da dozvoljena gluma treba ispuniti sljedeće šartove:

 

Prvi šart: Da gluma ne sadrži u sebi haram, poput: prisustva žene ako je gluma pred muškarcima, korištenja muzičkih instrumenata, zaklinjanje nečim mimo Allaha, dželle še'nuhu, i tome slično.

 

Drugi šart: Da se ne glumi ono što nam je došlo u Šerijatu da je zabranjeno ili glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje njihove stvarne vrijednosti, poput:

 

- glumljenje muškarca ulogu žene,

 

- glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje njihove stvarne vrijednosti, poput vjerovjesnika, meleka, ashaba i velikih učenjaka ovog Ummeta shodno razilaženja učenjaka oko ovog zadnjeg,

 

- glumljenje ružnih uloga, poput glumljenja životinja: magarca, psa i majmuna, jer je došla opća zabrana oponašanja istih,

 

- glumljenje uloge kjafira i izgovaranja otvorenih riječi kufra,

 

- glumljenje u svijetu gajba, jer to vodi u laganje, praznovjerje i kvarenje akide.

 

Treći šart: Da gluma ne sadrži poziv u haram i da ne vodi u haram, poput:

 

- poziv u idejne principe i vrijednosti oprečne Šerijatu poput demokratije i sekularizma,

 

- poziv u novotarije raznih vrsta,

 

- pozivanje u grijehe, poput ubistva, zinaluka, krađe, neposlušnosti roditeljima i slično,

 

- da bavljenje glumom ne odvodi od vjere i obavljanja vjerskih obaveza.

 

 

(iz knjige "U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme", autor: dr. Zijad Ljakić )

 


[1]  Fetava Rešid Rida (3/1091).

[2]  Hukmut-temsili fid-d'aveti ilellah, Ebu Abdurrahman Ali Hadi, str. 77, 85 i 89.

[3]  El-Bejanu el-mufid an hukmit-temsili vel-enašid, Abdullah Es-Sulejmani, str. 19 i 24.

[4]  Ikametud-delil ala hurmetit-temsil, str. 22.

[5]  Izaletul-iltibas, str. 42.

[6]  Et-Temsilu hakikatuhu tarihuhu ve hukmuhu, str. 59.

[7]  Hukmu mumaresetil-fenni, str. 336-339.

[8]  Zahiretu fennit-temsili, Muhammed Abdullatif, str. 25.

[9]  Et-Temsilu temsilun, str. 34.

[10]  Muslim (8).

[11]  Et-Temsilu temsilun, str. 42-43.

[12]  Suretul Hidžr od 51. do 60. ajeta..

[13]  El-Keššaf (3/369).

[14]  Et-Temsilu temsilun, str. 52.

[15]  Et-Temsilu temsilun, str. 155.

[16]  Hukmut-temsili fid-d'avet ilellah, str. 20-30.

[17]  Buharija (3514) i Muslim (3829).

[18]  Muslim (337).

[19]  Et-Temsilu temsilun, str. 51.

[20]  Hukmu mumaresetil-fenni, str. 308.

[21]  Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 9.

[22]  El-Bejanul-mufid, str. 19.

[23]  Zahiretu fennit-temsil, str. 22.

[24]  El-Bejanuul-mufid, str. 11.

[25]  Ikametud-delili, str. 8.

[26]  Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 49.

[27]  Ebu Davud (4338), Tirmizi (2237), Ahmed (19191), Bejheki (11655), Hakim (132) i Darimi (2758), dobrim ga je ocijenio Tirmizi, Ibn Hadžer smatra da mu je sened jak (Bulugul-meram, broj 1516) i Albani ga je ocijenio takođe dobrim u "Sahihul-džami'i" (7136).

[28]  Et-Temsilu temsilun, str. 124.

[29] Ebu Davud (4232), Tirmizi (2427), Ahmed (23899) i Bejheki (10/247), kaže Tirmizi da je hadis dobar vjerodostojan, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u "Sahiha".

[30]  Et-Temsilu temsilun, str. 36-59 i Ikametud-delil, str. 11-32.

[31]  Et-Temsilu temsilun, str. 233-234 i Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 85-86.

[32]  Hukmu mumaresetil-fenni, str. 335-339.